Kako sačuvati ramazanski duh nakon Bajrama

Ramazan je škola u kojoj se čovjek uči kako da vlada sobom, a ne da sobom bude vladan. U toj školi nismo učili samo kako gladovati, već kako obuzdati jezik, pogled i srce; kako utišati strasti, a pojačati svijest o Allahu. U Ramazanu smo osjetili koliko malo nam, zapravo, treba da bismo bili smireni i koliko su naša srca gladnija zikra nego hrane. I zato bi bilo tužno da sve ono što smo naučili ostane zaključano u ovom mjesecu, a da se s prvim bajramskim danima vratimo starim navikama, nemaru i zaboravu.

Polako ispraćamo mubarek Ramazan, mjesec u kojem su se srca smirivala, duše budile, a pogledi uzdizali prema Uzvišenom. To je mjesec u kojem smo, kroz post, namaz, Kur’an, zikr, sadaku, zekat i mnogobrojne druge ibadete, nastojali da Mu se približimo, tražeći Njegovu milost, oprost, zadovoljstvo i spas od vatre. Ramazan nije bio samo niz dana i noći, već poseban gost koji je ušao u naše domove i naša srca, donoseći sa sobom mir kakav se rijetko gdje može pronaći.

Ramazan je škola – tiha, ali snažna. Škola u kojoj se čovjek uči kako živjeti bolje, svjesnije i odgovornije. U toj školi ne pune se samo stomaci nakon iftara, već se pune i srca imanskom snagom, energijom koja bi trebala trajati i zračiti kroz ostalih jedanaest mjeseci u godini. To je mjesec koji je Allah odlikovao nad svim drugim mjesecima, vrijeme u kojem je objavljena Njegova Knjiga i u kojem je post propisan kao obaveza, ali i kao lijek za dušu.

U Ramazanu se spušta posebna Allahova milost. Osjete je oni koji poste iskreno, koji klanjaju s poniznošću, koji Kur’an uče s razumijevanjem, koji zikrom smiruju svoja srca. U tom mjesecu u nama se bude najiskreniji osjećaji – postajemo bliži svojoj porodici, rodbini i prijateljima, mekši prema ljudima, osjetljiviji na tuđu bol. U Ramazanu su glasovi tiši, strasti obuzdanije, a misli češće okrenute Allahu. Spremniji smo na odricanje, na žrtvu, na ostavljanje ružnih navika, jer Ramazan nas uči da post nije samo suzdržavanje od hrane i pića, već suzdržavanje od svega što prlja srce i udaljava od Allaha.

Ipak, Ramazan je i ogledalo. U njemu se jasno vidi ko posti samo tijelom, a ko posti i srcem. Koliko je onih koji poste od jela i pića, ali ne poste od ružnih riječi, ogovaranja, povređivanja drugih. I koliko je onih koji su ove mubarek dane iskoristili do kraja, ali i onih koji su ih proveli u nemaru, na društvenim mrežama, u lijenosti i odgađanju dobra. Iako su šejtani u ovom mjesecu okovani, ostaju naše slabosti, naše navike i naša oklijevanja. Ali Allah je Milostiv. Vrata tevbe su otvorena i On ne zatvara vrata onome ko Mu se iskreno vrati.

Ramazan polahko odlazi, a s njim odlaze i dani koji se nikada više neće vratiti. Sljedeći Ramazan dočekat će samo oni kojima to Allah dozvoli. Zato vjernik ne gubi nadu, jer zna da su posljednji dani Ramazana najvredniji, da je njegova zadnja trećina oslobađanje od vatre i da su neparne noći posljednjih deset dana vrhunac Allahove milosti. To su dani u kojima Allah daje posljednju priliku onima koji su zakasnili, koji su posustali, koji su pali – da se podignu i da Mu se vrate.

Allah obećava sigurnost i radost onima koji kažu: „Naš Gospodar je Allah“ i koji u tome ustraju. Ustrajnost je srž vjere. Ona se ne ogleda samo u ramazanskoj revnosti, već u postojanosti nakon Ramazana – u čuvanju jezika od ružnog govora, pogleda od harama, srca od zavisti i nemara. Vjernik je uvijek na dobitku: ako ga zadesi dobro – zahvalan je, a ako ga zadesi teškoća – strpljiv je.

Zato se nakon Ramazana pitamo: Šta dalje? Kako sačuvati ono stanje smirenosti i bliskosti s Allahom koje smo osjetili? Prije svega, moramo biti svjesni da Ramazan koji smo ispratili možda nikada više nećemo doživjeti. Zato je važno da ono što smo započeli ne prekidamo – da nam namaz ostane stub dana, Kur’an svakodnevni saputnik, zikr smiraj za srce, a dobročinstvo način života. Kur’an nije objavljen samo za Ramazan, već kao stalna uputa i milost.

Ramazan je škola u kojoj se čovjek uči kako da vlada sobom, a ne da sobom bude vladan. U toj školi nismo učili samo kako gladovati, već kako obuzdati jezik, pogled i srce; kako utišati strasti, a pojačati svijest o Allahu. U Ramazanu smo osjetili koliko malo nam, zapravo, treba da bismo bili smireni i koliko su naša srca gladnija zikra nego hrane. I zato bi bilo tužno da sve ono što smo naučili ostane zaključano u ovom mjesecu, a da se s prvim bajramskim danima vratimo starim navikama, nemaru i zaboravu.

Nakon Ramazana, prvo što trebamo čuvati jeste namaz. Namaz je bio stub naših dana u Ramazanu i mora ostati stub i nakon njega. Ako nam je bilo moguće ustajati na sehur i noćni namaz, onda nam je sigurno moguće klanjati pet dnevnih namaza u njihovom vremenu. Namaz nakon Ramazana postaje mjera naše iskrenosti – pokazatelj da li smo Allaha obožavali zbog Ramazana ili smo Ramazan iskoristili da bismo se vratili Allahu.

Zatim dolazi Kur’an. On nije objavljen samo za Ramazan, niti je njegova uloga da stoji na polici do sljedeće godine. On je govor Allaha, milost i uputa, a srce vjernika bez Kur’ana brzo ponovo ogladni. Ne moramo učiti mnogo, ali trebamo učiti redovno – makar nekoliko ajeta dnevno, s razmišljanjem i željom da nas Allahove riječi poprave, smire i usmjere. Jedan ajet s razumijevanjem bolji je od mnogo stranica bez prisutnog srca.

Ramazan nas je naučio i vrijednosti noći. Naučio nas je da u tišini, dok svijet spava, Allah sluša, prima dove i oprašta. Zato bismo, i nakon Ramazana, trebali sačuvati barem djelić te noćne bliskosti – makar jednu noć sedmično, makar nekoliko minuta pred zoru, da Mu se obratimo, da Ga zamolimo da nas ne prepusti nama samima. Jer onaj ko zna kako se dovilo u Ramazanu, zna i koliko srce bez dove postaje teško.

Post ne prestaje završetkom Ramazana. Nafila postovi – ponedjeljak i četvrtak, tri dana u mjesecu, šest dana ševvala – sve su to prilike da tijelo i duša ostanu disciplinirani, a srce budno. Post nas podsjeća da nismo stvoreni da slijedimo svaki hir, već da se uzdižemo iznad njega.

Ramazan nas je podsjetio i na snagu zikra i istigfara. Koliko smo puta osjetili smiraj dok smo spominjali Allaha, koliko su nam suze bile bliže dok smo tražili oprost. I nakon Ramazana zikr treba ostati naš saputnik – u hodu, u radu, u trenucima umora i brige. Jer srce koje često spominje Allaha ne ostaje dugo prazno ni izgubljeno.

I ono što ne smijemo zaboraviti jeste briga o drugima. Ramazan nas je naučio kako izgleda glad, potreba i oskudica. Naučio nas je da naš višak često znači nečiji minimum. Zato sadaka, pomoć i lijepa riječ ne smiju prestati s Bajramom. Siromašni, potrebni i usamljeni nisu nestali odlaskom Ramazana – samo je nestao naš poseban osjećaj za njih, ako ga ne budemo svjesno čuvali.

Nakon Ramazana posebno trebamo paziti na društvo. Ramazan nas je približio džamiji, dobrim ljudima i korisnim druženjima. Ako se vratimo okruženju koje nas odvlači od dobra, brzo ćemo izgubiti ono što smo stekli. Vjera se čuva u društvu onih koji nas podsjećaju na Allaha, a slabi u društvu onih koji nas podsjećaju samo na dunjaluk.

I na kraju, ali ne manje važno, nakon Ramazana trebamo ostati u tevbi. Ramazan nas je naučio koliko je lijepo vratiti se Allahu, koliko je srce lakše kada se prizna slabost i zatraži oprost. Ta vrata se ne zatvaraju završetkom Ramazana. Allah se raduje tevbi Svoga roba svaki dan, svaki put kada mu se iskreno vrati.

Ramazan nam je pokazao kako izgleda život s Allahom. Sada je na nama da odlučimo hoćemo li taj život nastaviti ili ćemo se zadovoljiti samo sjećanjem. Jer prava vrijednost Ramazana ne mjeri se suzama na njegovom kraju, već ustrajnošću nakon njega. A Allah ne traži savršenstvo – traži iskren trud, mala, ali stalna djela i srce koje Mu se uvijek iznova vraća.

Glas islama 364, R: Tema broja, A: Msc. Ajla Uluč Bajrović