Koncept države u Ibn Haldunovom djelu

Za razliku od mnogih islamskih mislilaca svog doba, Ibn Haldun razvoj političkog entiteta ne temelji isključivo na religijskim normama, već ga analizira kroz socio-ekonomske promjene i dinamiku međuljudskih odnosa.

U Mukaddimi Ibn Haldun izlaže teoriju o teritorijalnoj državi kao centralnom izrazu civilizacije i ključnom regulatoru društvenih odnosa. (Ibn Haldun, 1982:50) Država, prema njegovom viđenju, ne može nastati bez snažne asabije, društvene kohezije zasnovane na plemenskoj solidarnosti, koja omogućava osvajanje i konsolidaciju vlasti.

Osnovu svake države čini najjača asabija koja, u borbi za dominaciju, uspijeva da potčini i ujedini ostale grupe, stvarajući jedinstvenu političku zajednicu. Vođa te zajednice, oslanjajući se na kolektivnu snagu, postaje vladar. Ubrzo potom dolazi do centralizacije vlasti jer, kako ističe Ibn Haldun, ”politika zahtijeva da vlast pripada samo jednom čovjeku”. (Ibid: 50, 59)

Razvoj dinastije odvija se u pet faza, koje odgovaraju i razvoju same države:

1. Osnivanje – Dinastiju osnivaju ratoborni nomadi, ujedinjeni snažnom asabijom i zajedničkim ciljevima. Vlast se dijeli, a vladar se oslanja na solidarnost i pravičnost.
2. Konsolidacija – Vlast se koncentrira u rukama jednog vladara. Nomadski običaji slabe, a sve veća uloga pripada državnim činovnicima i vojsci sastavljenoj od plaćenika.
3. Luksuz i stabilnost – Slijedi period prosperiteta, udobnosti i raskoši. Vladar učvršćuje autoritet, gradi infrastrukturu i širi državnu administraciju.
4. Stagnacija – Iako spolja stabilna, država ulazi u opadajuću fazu. Troškovi rastu, prihodi opadaju, a ekonomski i moralni pad postaje sve izraženiji.
5. Propast – Vladar gubi kontrolu, vojska se osipa, provincije se osamostaljuju, a korupcija razara temelje vlasti. Sveopća erozija solidarnosti vodi ka urušavanju političkog poretka. (Ibid: 60, 87)

Ibn Haldun ovu zakonitost objašnjava kroz dijalektički ciklus razvoja i raspada, pri čemu svaka generacija dinastije bilježi pad asabije i porast luksuza, dok državna moć slabi. Prva generacija posjeduje nomadsku hrabrost i kolektivni duh, druga se okreće raskoši, dok treća u potpunosti gubi osjećaj zajedništva i moralne vrline prethodnika.

Prema njegovim zakonima:

• Država je nužna faza u razvoju društva;
• Asabija je ključni faktor njenog nastanka i održanja;
• Država može nastati samo u okviru sedentarne civilizacije;
• Njen opstanak zavisi od materijalne proizvodnje, društvene kohezije i religije. (Ibid: 149-150)

Za razliku od mnogih islamskih mislilaca svoga doba, Ibn Haldun razvoj političkog entiteta ne temelji isključivo na religijskim normama, već ga analizira kroz socio-ekonomske promjene i dinamiku međuljudskih odnosa. On ukazuje da država traje dok postoji solidarnost među njenim stanovnicima, a počinje da propada onog trenutka kada pohlepa i sebičnost postanu dominantne društvene vrijednosti.

Koncept društva u Ibn Haldunovom djelu

U središtu Ibn Haldunove političke i sociološke misli, izložene u Mukaddimi, nalazi se analiza prirode ljudskog društva, njegovih oblika, unutrašnjih veza i razvojnih faza. U prvom poglavlju autor ističe da se smisao historije ogleda upravo u onome što je ”inherentno prirodi ljudskog društva”, poput prelaska iz primitivnog u civilizirano stanje, formiranja asabije, uspostavljanja vlasti i države, kao i funkcija koje iz toga proizlaze. (Ibn Haldun, 1982:15)

Polazeći od Aristotelove tvrdnje da je čovjek po prirodi društveno biće, Ibn Haldun zaključuje da je zajednički život nužan, jer pojedinac sam ne može obezbijediti ni osnovna sredstva za opstanak, ni zaštitu. Ljudska bića, kako piše, ”ne mogu preživjeti bez međusobne pomoći, jer bez nje neće imati ni hrane ni oružja za odbranu”, a time ni uslova za opstanak vrste. (Isto: 24)

Zajednički život omogućava ne samo preživljavanje već i višak proizvodnje, koji vodi ka razvoju civilizacije. Ključne razlike među vrstama društava odnose se na način proizvodnje, oblik organiziranja i stepen civiliziranosti. Na osnovu tih kriterija, Ibn Haldun razlikuje:

– Nomadska društva – karakteristična za stanovnike planina, oaza i pustinja; vezana za oskudicu, jednostavnu organizaciju i snažnu asabiju.

– Sedentarna (gradska) društva obuhvataju stanovnike gradova; razvijenija, ali i sklonija dekadenciji i padu zbog luksuza i slabljenja društvene solidarnosti.

Različiti oblici društvene organizacije tako predstavljaju razvojne faze jednog društva, od nastanka, preko prelaska u civilizirano stanje, do faze dekadencije i konačnog nestanka.

Ibn Haldun je svojom naukom o društvu pokušao da prodre u temelje krize koja je zahvatila arapsko-islamski svet u njegovo vrijeme, identificirajući njene strukturne uzroke i istovremeno anticipirajući njen dalji razvoj. Njegova društvena teorija, zasnovana na racionalnoj analizi historijskih i društvenih fenomena, postala je moćan instrument društveno-historijskog samosaznanja. Najznačajniji doprinos ostvario je u oblasti filozofije historije i sociologije, ali je u okviru svoje analize razvio i samosvojnu političku teoriju, čiji racionalni karakter predstavlja izuzetak u islamskoj misli tog doba. Posebno time što je svetovne zakone društvene dinamike jasno izdvojio iz domena religijskog objašnjenja, Ibn Haldun se istakao kao autentičan mislilac koji prevazilazi granice svog vremena.

Mukaddima, njegovo najpoznatije djelo, nadilazi okvire tradicionalne historiografije jer historijske procese objašnjava pomoću društvenih zakona, ekonomskih odnosa i psiholoških obrazaca. Ključni koncept asabije,  grupne solidarnosti, čini osnovu njegove teorije o usponu i padu država, koje prema njemu neminovno prolaze kroz jasno definirane faze: od osnivanja preko zenita, do dekadencije i propasti. Time Ibn Haldun ne samo da formulira teoriju političkog ciklusa, već i otkriva univerzalne obrasce historijskog kretanja koji se mogu primijeniti i na savremene civilizacijske tokove.

U tom smislu, Ibn Haldun ne pripada nijednoj školi – on je sam za sebe škola mišljenja. Njegova Mukaddima jeste i ostaje jedno od najsnažnijih svjedočanstava o sposobnosti ljudske misli da sagleda sopstveni razvoj i dekadenciju kroz racionalne, empirijski zasnovane obrasce.

Danas, kada savremeni svijet svjedoči smjeni centara moći i novim civilizacijskim previranjima, njegova misao djeluje proročanski, kao opomena da nijedno društvo ne može opstati bez unutrašnje kohezije, moralnog temelja i jasno definirane svrhe.

R: ANALIZE, a: dr. Sumeja Smailagić, Glas islama 366