Cjelovitost prijenosa

Čovjek je biće koje živi između dvije beskrajnosti: pred njim je beskraj Božije pravde, a iznad njega beskraj Božije milosti.

Među brojnim predajama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postoje hadisi čija se poruka uspješno prenosi i kroz kraću formu, jer njihova osnovna ideja ostaje očuvana i kada se navede samo jedan njen dio. Takve predaje posjeduju unutrašnju sažetost koja omogućava da njihov temeljni smisao ostane prepoznatljiv i onda kada se prenese samo jedan segment njihove sadržine.

Postoje, međutim, i predaje kod kojih izostavljanje nastavka mijenja samu perspektivu iz koje se razumijeva vjera, čovjek i njegov odnos prema Allahu, subhane ve teala. U takvim slučajevima pitanje cjelovitosti prijenosa prerasta okvire tekstualne preciznosti i zadobija hermeneutički značaj, jer djelimično prenesena istina može sačuvati tačnost pojedinačne poruke, a istovremeno izmijeniti duhovni horizont unutar kojeg se ta poruka razumijeva. Smisao tada ostaje prisutan u svojim osnovnim obrisima, dok se ravnoteža značenja, koja različite dijelove predaje povezuje u jedinstvenu cjelinu, postupno gubi iz vidokruga. Upravo zbog toga islamska tradicija veliku pažnju posvećuje vjerodostojnosti prijenosa i očuvanju cjelovitosti značenja koje se prijenosom želi sačuvati.

Hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, pripada upravo toj skupini. Njegova poruka otkriva punu dubinu tek onda kada se predaja sagleda u cjelovitom obliku, zajedno sa svim elementima koji učestvuju u oblikovanju njenog odgojnog i spoznajnog učinka.

Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ugledao skupinu ashaba kako se smiju, pa im je rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, kada biste vi znali ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo biste plakali.“

Već na prvi pogled ove riječi otvaraju pred čovjekom prostor dubokog preispitivanja vlastitog položaja pred Gospodarom svjetova. Njihova snaga proizlazi iz susreta prolaznog ljudskog iskustva sa istinama koje nadilaze granice neposrednog opažanja. U njima odzvanja svijest o odgovornosti, ozbiljnosti susreta sa Allahom, subhane ve teala, i stvarnostima koje ostaju skrivene pogledu vezanom za dunjalučku svakodnevicu.

Pred čovjekom se otvara horizont eshatološke stvarnosti, prostor u kojem svaka misao, svaka riječ i svaki postupak dobijaju svoju punu težinu. Smijeh prestaje biti izraz bezbrižnosti, a život niz prolaznih trenutaka lišenih dubljeg smisla. Sve poprima obilježje odgovornosti pred Vječnim Stvoriteljem. Upravo zato ovaj dio hadisa snažno djeluje na srce, izvodeći čovjeka iz samozadovoljstva svakodnevice i vraćajući ga svijesti o konačnom susretu sa Gospodarom. Pred njim se otvara perspektiva u kojoj pitanja prolaznosti, odgovornosti i polaganja računa dobijaju središnje mjesto, dok ljudska svijest biva pozvana da vlastiti život sagleda iz ugla koji nadilazi granice vremena.

Međutim, predaja se ovdje ne završava. Upravo na ovom mjestu počinje se otkrivati jedna od najdubljih dimenzija islamskog razumijevanja odgoja i prenošenja istine. Kada bi hadis ostao ograničen samo na navedene riječi, njegova poruka zadržala bi svoju ozbiljnost, ali bi izvan vidokruga ostao dio duhovne stvarnosti bez kojeg ljudsko srce teško da može sačuvati potrebnu ravnotežu. Objavljena istina oblikuje razum i srce, svijest o odgovornosti i sposobnost nade, pouzdanje i odnos prema Allahovoj, subhane ve teala, milosti. Upravo se u nastavku hadisa otkriva odgojna mudrost Objave koja čovjeka usmjerava prema duhovnoj zrelosti kroz sklad značenja.

Nakon što se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udaljio od ashaba, Allah, dželle šanuhu, objavio mu je: „O Muhammede, zbog čega Moje robove dovodiš u stanje očajanja?“

Već samo ovo obraćanje otkriva veličanstvenu nježnost Božijeg odgoja. U njemu se prepoznaje briga za stanje ljudskog srca i za ravnotežu putem koje čovjek napreduje prema svome Gospodaru. Allah, subhane ve teala, želi budnost savjesti, skrušenost srca i svijest o odgovornosti, dok pred Svojim robovima ostavlja otvorena vrata nade i milosti. Duhovni put svoju punoću dobija kroz sklad strahopoštovanja i nade, koji zajedno oblikuju čovjekovu unutrašnjost.

Potom se Poslanik vratio među ashabe i rekao: „Radujte se! Približavajte se cilju, trudite se i držite se sredine.“ (Sahih, Edebul-Mufred)

Ove riječi ne umanjuju ozbiljnost prethodnog upozorenja, odnosno, njihovo mjesto nalazi se unutar iste istine kao njen neodvojivi dio. One otkrivaju da vjera svoju puninu ostvaruje kroz ravnotežu, a put prema Allahu kroz nadu, trud i ustrajnost. Upravo zato cjelovitost ove predaje posjeduje daleko veći značaj od formalne potpunosti prijenosa; ona čuva ravnotežu bez koje se ne može razumjeti ni čovjek, ni svrha Objave, ni način na koji Allah, subhane ve teala, odgaja Svoje robove.

***

Upravo ovaj nastavak otkriva punu dubinu hadisa, jer prvi dio usmjerava čovjekov pogled prema ozbiljnosti konačnog susreta sa Gospodarom, dok drugi otvara horizont Allahove milosti i pokazuje da duhovni put svoje puno značenje ostvaruje kroz ravnotežu između straha i nade. U toj ravnoteži sadržan je jedan od temeljnih principa islamskog razumijevanja čovjeka. Ljudsko srce svoju postojanost pronalazi kroz svijest o Božijoj pravdi i pouzdanje u Božiju milost, kroz odgovornost, budnost i nadu.

Ova ravnoteža prožima cjelokupan kur’anski govor o čovjeku, njegovim slabostima, odgovornosti i mogućnosti povratka. Kur’an odgaja srce podsjećajući ga na ozbiljnost puta kojim hodi i na milost koja ga prati na tom putu. Takav odgoj čuva čovjeka od samodovoljnosti i očajanja, te uspostavlja unutrašnju ravnotežu koja omogućava zdrav duhovni rast.

Allah, subhane ve teala, u Kur’anu Časnom kaže:

„Kaži: – O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah će sigurno sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i Milostiv je.“ (Ez-Zumer, 53)

Ovaj ajet zauzima posebno mjesto u islamskoj duhovnoj tradiciji zbog širine nade koju otvara pred čovjekom. Njegov govor dopire do onih koji nose teret vlastitih pogrešaka, osjećaju težinu propuštenih prilika ili se nalaze na granici gubitka pouzdanja u mogućnost vlastitog povratka. U njemu se očituje jedno od najuzvišenijih obilježja Božije milosti: sposobnost da čovjeku otvori budućnost čak i onda kada mu se vlastita prošlost čini zatvorenom. Kur’anski poziv na nadu ne umanjuje ozbiljnost grijeha; on pokazuje da vrata povratka ostaju otvorena sve dok traje mogućnost iskrenog obraćanja Allahu, subhane ve teala.

U svjetlu ovog ajeta nastavak hadisa dobija još jasnije značenje. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Radujte se! Približavajte se cilju, trudite se i držite se sredine“, pojavljuju se kao produžetak iste kur’anske mudrosti koja čovjeka vodi putem ravnoteže. Strah čuva ozbiljnost susreta sa Gospodarom, a nada snagu potrebnu za trud, povjerenje i ustrajnost.

U ovom ajetu odzvanja Božiji poziv koji zatvara vrata očaju i koji otvara prostor nadi i povratku. Čovjeku se pruža mogućnost da vlastitu prošlost posmatra kao polazište preobražaja i duhovnog sazrijevanja. Milost se ovdje otkriva kao sila obnove koja čovjeka vraća njegovoj izvornoj fitri i usmjerava ga prema svrsi radi koje je stvoren. Njeno značenje obuhvata cijelo čovjekovo biće, njegov pogled na sebe, njegov odnos prema svijetu i njegovo mjesto unutar poretka koji je Allah, subhane ve teala, uspostavio. Zbog toga nada u Božiju milost predstavlja oblik dubokog povjerenja u mudrost i dobrotu Gospodara koji čovjeku neprestano ostavlja mogućnost povratka i duhovnog rasta.

Istovremeno, Kur’an podsjeća na odgovornost i budnost: „Zar su sigurni od Allahove kazne? Od Allahove kazne sigurni su samo oni koji su na gubitku.“ (El-A'raf, 99)

Ovaj ajet otkriva drugu dimenziju iste istine. Kao što čovjek čuva nadu u Allahovu, subhane ve teala, milost, tako čuva i budnost pred vlastitom odgovornošću. Kur’anska poruka oblikuje svijest koja razumije da je ljudski život povjereni emanet i trajna prilika približavanja Allahu kroz vlastite izbore i postupke.

Posmatrani zajedno, ajeti o milosti i odgovornosti otkrivaju duboku skladnost kur’anskog odgoja. Oni oblikuju srce koje poznaje nadu bez nemara i strahopoštovanje bez očajanja. U toj ravnoteži čovjek pronalazi ispravno razumijevanje vlastitog položaja pred Gospodarom; dovoljno skrušenosti da bude svjestan svojih ograničenja i dovoljno povjerenja da nikada ne izgubi nadu u Allahovu, subhane ve teala, blizinu, oprost i milost.

***

Između ova dva ajeta uspostavlja se ista duhovna osovina koju nalazimo u cjelovitom hadisu – svijest o odgovornosti i pouzdanje u milost. Njihova međusobna povezanost otkriva jedno od temeljnih obilježja kur’anskog pogleda na čovjeka. Ljudsko biće posjeduje sposobnost da se uzdigne kroz nadu, kao što posjeduje i sklonost da se uspava u osjećaju sigurnosti. Ono se može pokrenuti snagom strahopoštovanja, a može biti opterećeno i teretom očajanja. Zbog toga kur’anski govor čovjeka vodi putem ravnoteže, čuvajući ga od krajnosti koje narušavaju njegov odnos prema Allahu, subhane ve teala.

Posebno snažnu potvrdu ove ravnoteže nalazimo u Allahovim, subhane ve teala, riječima: „Obavijesti robove Moje da Sam Ja, zaista, Onaj Koji mnogo prašta i da Sam Milostiv, a da je kazna Moja doista bolna kazna.“ (El-Hidžr, 49-50)

Ovaj ajet posjeduje izuzetnu hermeneutičku i odgojnu dubinu. Njegovo značenje proizlazi iz sadržaja poruke, ali i iz rasporeda njenih dijelova. Kur’anski govor ovdje otkriva način na koji Allah, subhane ve teala, oblikuje ljudsku svijest i samim tim usmjerava srce prema duhovnoj ravnoteži. Svaki dio ajeta osvjetljava drugi, a njihova povezanost gradi cjelinu čije značenje nadilazi zbir pojedinačnih tvrdnji.

Posebnu znakovitost nosi redoslijed u kojem se najprije spominju milost, oprost i blizina, a potom odgovornost. U tome su islamski učenjaci prepoznavali mudrost koja odgovara prirodi ljudskog srca. Znači, ono se otvara kroz nadu, učvršćuje kroz povjerenje i sazrijeva kroz odgovornost. Kur’anski odgoj obraća se čovjeku kao cjelovitom biću, svjestan da ljudska duša svoju stabilnost pronalazi kroz susret nade i strahopoštovanja. Iz tog susreta nastaje unutrašnja ravnoteža koja čovjeka čuva od beznađa, nemara i samozadovoljstva, te mu omogućava da istovremeno osjeća veličinu Božije pravde i širinu Božije milosti.

Upravo zbog toga cjelovitost hadisa koji razmatramo poprima dodatno značenje. Kao što kur’anski ajeti svoje puno značenje ostvaruju unutar sklada vlastitih dijelova, tako i hadis svoju odgojnu snagu ostvaruje kroz cjelinu poruke koju prenosi. Kada se izgubi ravnoteža između upozorenja i nade, gubi se i dio mudrosti kroz koju Objava oblikuje ljudsko srce. Cjelovitost prijenosa tada postaje pitanje očuvanja duhovne arhitekture značenja i unutrašnjeg sklada poruke.

***

Upravo na tom mjestu hadis prelazi granice moralne pouke i ulazi u područje duboke antropološke istine. Njegova poruka zahvata mnogo više od pojedinačnog postupka ili određenog oblika ponašanja; ona se dotiče same strukture ljudskog postojanja. Čovjek je biće koje živi između dvije beskrajnosti. Pred njim se nalazi beskraj Božije pravde, a iznad njega beskraj Božije milosti. Njegova svijest oblikuje se u prostoru između odgovornosti i nade, između spoznaje vlastite ograničenosti i povjerenja u neograničenu dobrotu Gospodara svjetova. Upravo zbog toga ljudska duša svoju unutrašnju ravnotežu pronalazi u njihovom istovremenom prisustvu.

Svijest o pravdi čuva dostojanstvo moralnog poretka i podsjeća čovjeka da njegovi postupci posjeduju težinu, da izbori ostavljaju trag i da život nije prepušten slučajnosti. Svijest o milosti održava otvorenim put obnove, pokajanja i približavanja Allahu, dželle šanuhu, čak i onda kada čovjek jasno vidi vlastite slabosti i nedostatke. Iz njihovog susreta nastaje prostor ljudske slobode, odgovornosti i duhovnog rasta; prostor u kojem čovjek uči da nosi odgovornost bez gubitka nade i da se nada bez gubitka budnosti.

Ovdje se otkriva jedna od najdubljih mudrosti islamskog pogleda na čovjeka; strah i nada predstavljaju mnogo više od prolaznih emocionalnih stanja jer oni izražavaju dva temeljna načina na koja ljudsko biće stoji pred svojim Gospodarom tokom cijelog životnog putovanja. Znači, strahopoštovanje izvire iz svijesti o Božijoj veličini, uzvišenosti i pravednosti, dok nada izvire iz svijesti o Njegovoj blizini, milosti i dobroti. Između te dvije spoznaje oblikuje se odnos koji čovjeka čuva od oholosti, očajanja, samozadovoljstva i gubitka povjerenja.

Klasični islamski učenjaci često su opisivali srce vjernika kao pticu koja leti pomoću dva krila – straha i nade, a u toj metafori sadržana je duboka mudrost. Svako krilo posjeduje vlastitu ulogu, dok sklad leta nastaje kroz njihovu međusobnu usklađenost. Sama slika leta upućuje na dinamiku duhovnog života, na neprestano kretanje prema Allahu, subhane ve teala, kroz napor, budnost i povjerenje. Ravnoteža krila omogućava pravac, postojanost i visinu, dok njihova narušenost dovodi do gubitka stabilnosti i udaljavanja od cilja.

Duhovni život poprima obilježje harmonije kada čovjek istovremeno osjeća veličinu Božijeg suda i širinu Božije milosti. Tada srce ostaje budno pred vlastitim djelima i otvoreno prema Allahovom, subhane ve teala, oprostu. Iz te harmonije nastaje duhovna zrelost kojoj Kur’an i Sunnet neprestano usmjeravaju vjernika.

U tom svjetlu, cjelovitost hadisa dobija još dublje značenje, zato što njegova poruka oblikuje odnos prema odgovornosti, a istovremeno učestvuje u uspostavljanju unutrašnje ravnoteže bez koje ljudsko srce teško može dosegnuti punu duhovnu zrelost. Zbog toga se cjelovitost prijenosa pokazuje kao čuvanje cjelovitosti čovjeka, jer način na koji se prenosi istina neposredno učestvuje u oblikovanju načina na koji čovjek razumije sebe, svoj život i svoj odnos prema Allahu, subhane ve teala.

Nastavit će se…

Glas islama 368, R: Analize, A: Akademik Fatmir Bači