INTELEKTUALNA EGZISTENCIJA MUFTIJE MUAMERA ZUKORLIĆA U REFORMATORSKOJ AKCIJI KRAJEM XX I POČETKOM XXI STOLJEĆA

DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

Kada je u pitanju kultura Balkanskog poluotoka, odnosno kultura južnoslavenskih plemena, renesansni duh će uglavnom zahvatiti Dubrovnik i Dalmaciju, zbog njihovih bliskih geografskih i kulturnih veza sa ondašnjom Italijom. Jovan Deretić o tome piše: „Uticaj kulture širio se preko mladih ljudi koji su odlazili u Italiju na studije ili trgovačkim i drugim poslovima. Istovremeno, prenosili su ga učeni Italijani koji su dolazili kao učitelji, profesori humanističkih škola (neki od njih bili su i pisci), zatim kao sveštenici, ljekari, graditelji, slikari itd.“ (Deretić, 2004:116)

Tokom XV i XVI stoljeća u Dubrovniku i Dalmaciji razvila se književnost humanizma i renesanse u djelima poznatih autora kao što su: Marin Držić (1508-1567), Šiško Menčetić (1457-1527), Džore Držić (1461-1501), Marko Marulić (1450-1524), Mavro Vetranović (1582-1576) i dr. Najpoznatiji pisci dubrovačke književnosti u bliskoj su povezanosti sa Crkvom i religijom: Džore Držić je završio crkveno pravo i bio sveštenik; Marin Držić, najpoznatiji pisac dubrovačke književnosti, bio je klerik i orguljaš u dubrovačkoj katedrali; Mavro Vetranović, kao kaluđer benediktinskog reda, začetnik je kršćanske renesanse; Marko Marulić otac je hrvatske književnosti i kršćanski humanist.

U doba baroka, koji se najprije javio u Italiji i trajao u vremenskom rasponu od kraja XVI do polovine XVIII stoljeća u pojedinim evropskim književnostima, Katolička crkva ponovo uzima primat u društvu, stvaraju se redovi jezuita i isusovaca u kojima djeluju mladi vjerski zanesenjaci. U umjetnosti se ponovo naglašava prisustvo sakralnih tema. Najpoznatiji evropski barokni pisci su: Luis de Gongora (1561-1627), Đanbatista Marino (1569-1625), Pedro Kalderon de la Barka (1600-1681), Pjer Kornej (1600-1684), Džon Don (1573-1631). Kod Južnih Slavena barok se najviše ispoljio u Dubrovniku, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, a najpoznatiji pisac iz tog doba je Ivan Dživo Gundulić (1589-1638), pisac koji je živio i stvarao pod snažnim utjecajem Katoličke crkve. Nadbiskup barski Andrija Zmajević (1624-1694) također se bavi književnim radom. U srpskoj baroknoj kulturi prepoznajemo samo izvjesne tendencije u historijskim spisima Patrijarha Pajsija (prva polovina XVII stoljeća), te književnim moralističko-didaktičkim i spisima prožetim vjerskim osjećanjem sveštenika i prosvjetitelja Gavrila Stefanovića Venclovića (oko 1680-1749) i Zaharija Orfelina (1726-1785). Klasicističke ideje koje su se najprije javile u francuskoj literaturi u djelima Pjera Korneja (1606-1684), Žana Rasina (1639-1699), Žana Batiste Molijera (1622-1673), Žana de Lafontena (1621-1995), Nikole Boaloa (1636-1711), pronalazimo i u djelu najpoznatijeg srpskog pjesnika klasicizma Lukijana Mušickog (1777-1837), arhimandrita manastira Šišatovac na Fruškoj gori.

DOBA PROSVJETITELJSTVA I RACIONALIZMA

Utjecaj Crkve i religiozne misli na evropsku kulturu, kako vidimo, bio je snažan sve do XVIII stoljeća, ili nešto duže, ako uzmemo u obzir zabranu inkvizicije, tek u XIX stoljeću, uprkos pokušajima još u doba renesanse da se vjerski dogmatizam zamijeni naučnim i filozofskim pogledima na svijet i čovjeka i kroz umjetničko oblikovanje oslobodi čovjekov stvaralački duh. Kod pojedinih evropskih naroda, kakav je bio slučaj sa južnoslavenskim, utjecaj religije, kroz kršćanstvo, a nešto kasnije i islam (od XV stoljeća) od Srednjeg vijeka, pa sve do prosvjetiteljsko-romantičarskih ideja u XIX, odnosno XX stoljeću, sasvim je konkretan i očituje se u svim sferama duhovnog stvaralaštva. Prosvjetiteljstvo i racionalizam u XVIII stoljeću u filozofiji, pedagogiji i književnosti, antifeudalni je i antiklerikalni pokret blizak idejama građanskog staleža (Deretić, 2008: 3). Naučnim otkrićima, Kopernikovog heliocentričnog sistema (1543), Njutnovog zakona gravitacije (1687), bit će poljuljan teološki pogled na svijet. I engleski racionalisti i francuski prosvjetitelji smatrali su da je razum ili um ono što određuje čovjeka (Đorđević, Lučić, 2010:14), rukovođeni teorijom saznanja Džona Loka (1632-1704). Francuska buržoaska revolucija (1789) zauvijek će promijeniti Evropu, u kojoj je umjesto feudalizma građansko uređenje društva uzeto kao osnovni koncept organiziranja države. U doba prosvjetiteljstva i racionalizma djeluju enciklopedisti Deni Didro (1713-1784), Žan-Žak Ruso (1712-1778), Fransoa Mari Arue Volter (1694-1778), Monteskije (1689-1755), Helvecijus (1715-1771), Bifon (1707-1788) i dr. Na prosvjetiteljske procese kod Južnih Slavena značajan utjecaj imat će dolazak Turaka Osmanlija krajem XIV stoljeća i širenje orijentalno-islamske kulture na tri jezika: turskom – jeziku administracije, perzijskom – jeziku umjetnosti i arapskom – jeziku vjere. Pjesnici islamiziranog domicilnog balkanskog stanovništva, pošto su ovladali orijentalnim jezicima i pismom, počeli su stvarati divansku i alhamijado književnost, uglavnom ih njegujući sve dok su Turci bili prisutni na južnoslavenskom prostoru. Ove vrste književno-umjetničkog izraza najviše su se razvile kod Bošnjaka zbog njihovih specifičnih vjerskih i kulturnih veza sa Turcima. Divanska poezija, koja je zastupljenija od proze, uz sakralne teme koje su dominantne, posebno u sufijskoj poeziji, njeguje i profane teme. Poznati bošnjački divanski pjesnici i pisci su: Hasan Zijai Mostarac (XVI st.), Derviš-paša Bajezidagić (XV st.), Mehmed Nerkesija (1584-1635), Alaudin Sabit Užičanin (1650-1712), Fevzi Mostarac (oko 1670-1747), Abdulvehab Ilhamija (1773-1821), Habiba Stočević (1845-1890), Šejh Jujo (1650-1707), Mula Mustafa Bašeskija (1731/32-1809), Ahmed Vali Novopazarac (1564-1599), Ahmed Gurbi-baba (1698/99-oko 1770) i dr. Spoznajom orijentalne kulture i pismenosti bošnjački daroviti pjesnici stvaraju alhamijado književnost uglavnom vjersko-didaktičkog karaktera u vremenskom rasponu od XV do XIX stoljeća, u nekim slučajevima i u XX stoljeću. Poznati alhamijado pjesnici u bošnjačkoj književnosti su: Muhamed Hevai Uskufi (oko 1600-oko 1650), Fejzo Softa (XVIII st.), Umihana Čuvidina (1794-1870), Sulejman Tabaković (XIX st.), Hafiz Salih Gašević (1885-1898/9), Ibrahim Biočak (1852-1922), Nazif Šušević (1860-1923) i dr. Karakter divanske i alhamijado književnosti i njihov tematsko-motivski korpus u kome dominira vjersko-didaktički duh proizilazi iz snažnog vjerskog utjecaja same državne administracije i vjerske naobrazbe književnih stvaralaca koji su prva znanja uglavnom stjecali u vjerskim školama i prakticirali ih kao vjerski službenici.

Prosvjetiteljstvo kod južnoslavenskih naroda sve do XIX stoljeća nosit će prepoznatljive oznake tri najznačajnija kulturno-religiozna i civilizacijska kruga: pravoslavno-bizantijskog, rimo-katoličkog i orijentalno-islamskog. Utjecaji moderne prosvjetiteljsko-racionalističke evropske kulture imat će značajnije reflekse na kulture Južnih Slavena i drugih balkanskih naroda tek u XIX stoljeću, uz činjenicu da su se pripreme za veliki kulturni preobražaj kod pojedinih naroda desile još u XVIII stoljeću. Značajna su imena prosvjetitelja koji su vaspitavani i obrazovani u vjerskim centrima – pravoslavnim, katoličkim i islamskim. Svojom naobrazbom prosvjetitelji kršćanske vjerske provinijencije, po mišljenju vladajućeg klera, izlazili su iz crkvenog kanona, zbog čega su često i bili na udaru zvaničnih crkvenih krugova, dok je situacija sa islamskim prosvjetiteljima bila sasvim drugačija imajući u vidu jedno od osnovnih kur’anskih načela sadržanog u prvom ajetu u kome se nauci, obrazovanju i proučavanju daje počasno mjesto: ٱقْرَأْ بِٱسْمِ رَبِّكَ ٱلَّذِي خَلَقَ (Ikre’ bismi Rabbike el-lezī halek).

Muslimani se ovim ajetom upućuju na nauku, te su brojni mislioci slijedeći kur’ansku misao cijeli svoj život posvetili naučnom traganju naporedo sa prakticiranjem vjere.

U srpskom prosvjetiteljstvu u XVIII i prvoj deceniji XIX stoljeća centralna figura je Dositej (Dimitrije) Obradović (1739-1811), koji na nagovor Teodora Milutinovića, trezvenog igumana manastira Hopovo, napušta manastirski monaški život i okreće se nauci, putovanju i širenju evropske prosvjetiteljsko-racionalističke ideje u zaostaloj Srbiji u koju se vratio pri kraju svog života i za kratko vrijeme udario temelje modernog obrazovanja osnivanjem Velike škole 1808. godine, što je prethodilo univerzitetskom obrazovanju. Kao prvi ministar prosvjete preuzeo je sve poslove organiziranja obrazovanja. Osnivač je prve bogoslovije, pisac udžbenika, zagovornik pisanja knjiga na narodnom jeziku, poliglota i čovjek široke kulture. Punih četrdeset godina putovao je, učio jezike, slušao predavanja na evropskim univerzitetima i podučavao druge. Dositejev raskid sa zaostalim crkvenim svjetonazorom i prihvatanje modernih prosvjetiteljsko-racionalističkih evropskih ideja manifestira se i njegovim odbacivanjem kaluđerske mantije 1782. u Haleu i oblačenjem u „grešne svetske haljine“. (Deretić, 2008:15) Dositejeve ideje evropeizacije srpske kulture dovršit će Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864), reformator srpskog jezika i pravopisa, čije ideje je slijedio filolog Đuro Daničić (1825-1882). U to doba, u okviru hrvatskog ilirskog pokreta koji okuplja intelektualce zagovornike južnoslavenskog bratstva i zajedničkog jezika, djeluje Ljudevit Gaj (1809-1872), reformator hrvatskog jezika i pravopisa. Ideje ilirskog pokreta dalje će razvijati Josip Juraj Štrosmajer (1815-1905), doktor teologije i profesor kanonskog prava na Univerzitetu u Beču, katolički biskup i hrvatski političar, kulturni radnik i pisac. Zaslužan je za osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) 1866. godine u Zagrebu, te Zagrebačkog univerziteta 1874. Akademik Franjo Rački (1828-1894), ilirac, političar i historičar, jedna od najznačajnijih hrvatskih ličnosti XIX stoljeća, po završenoj teologiji zaređen za sveštenika, profesor je crkvenog prava i crkvene historije i direktor Bogoslovije u Senju. Stanko Vraz (1810-1851), slovenački i hrvatski pjesnik, također je po svom idejnom opredjeljenju bio ilirac. Značajna imena iz tog doba su i akademik Franc Miklošič (1813-1891), slovenački filolog, jezikoslovac i utemeljitelj savremene slavistike i Jernej Kopitar (1780-1844), slovenački lingvist. U makedonskoj književnosti prve polovine XIX stoljeća u djelima dvojice sveštenika i pisaca – Joakima Krčovskoga (oko 1750- oko 1820) i Kirila Pejčinovića (1771-1845) – prepoznajemo moderne ideje pisanja književnosti na narodnom jeziku. (Kalogjer, 2017:34)

Prosvjetiteljske ideje dalje će nastaviti i snažno razviti braća Miladonov, učitelji i ključne figure makedonskog nacionalnog preporoda u XIX stoljeću. Učitelj Dimitar Miladinov (1810-1862), školovan je u manastiru sv. Nauma u Ohridu, a učitelj Konstantin Miladinov (1830-1862), svršenik je Filozofskog fakultetu u Atini.

Prosvjetiteljske ideje započete u XVIII stoljeću kod pojedinih južnoslavenskih naroda nastavit će se kroz čitavo XIX stoljeće, u doba dominacije romantizma i realizma i bitno preusmjeriti njihovu kulturu prema evropskim modernističkim tokovima početkom XX stoljeća. Uloga i značaj prosvjetitelja koji su svojim obrazovanjem i odgojem bili vezani za teološke krugove, kao što smo vidjeli, bila je velika i oni su uglavnom prvi nosioci i utemeljitelji modernih evropeiziranih prosvjetiteljskih ideja.

Glas islama 329, R: Feljton, A: Dr. Kemal Džemić