Ramazan u Sandžaku sa posebnim osvrtom na Novi Pazar

Neki Arapin je rekao: “Allahov Poslaniče! Je li naš Gospodar blizu, pa da Ga šapatom prizivamo, ili je daleko, pa da Ga glasno zovemo?!” Na to je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ušutio, a Allah je, potom, objavio ajet: A kada te Moj rob upita za Mene, Ja Sam blizu: odazivam se na molbe molitelja kada Me zove…, tako Sam im naredio da Me zovu, pa neka Me zovu, Ja se odazivam.“

Kada bismo se osvrnuli unazad dvije ili tri decenije i osmotrili, pogledali stanje muslimana Bošnjaka u Sandžaku i Srbiji, primijetili bi da to stanje, taj hal koji je tada bio prisutan, ne može ni približno biti opisan i doživljen kako je to danas.

Prije samo nekoliko decenija imali smo u gradu Novom Pazaru samo nekoliko džamija u kojima se klanjao beš-vakat namaz od ukupnih sedamnaest, od kojih su većina bile stare i urušene. Ukoliko se vratimo malo unazad i prisjetimo nemilih događaja kada smo na ovim prostorima svjedočili velikim iskušenjima i problemima, a pogotovo pokušaju puča i razaranju Zajednice, koje uznemiruju čovjeka koji stremi ka civiliziranosti, primijetili bismo i uočili kolika promjena, kolika evolucija se desila shodno kur'anskom ajetu u kojem Allah Plemeniti kaže: “Nijedan narod ne može ni ubrzati ni usporiti vrijeme propasti svoje.” (El-Mu'minun, 43)

S obzirom da sam spomenuo ovaj ajet, on nekako asocira i za sobom povlači još jedan kur'anski ajet, kojeg pronalazimo u suri Bekari gdje Uzvišeni Allah opisuje stanje vjernika riječima: “Allah je Zaštitnik, Pomagač onih koji vjeruju.” I ovim ramazanskim danima muslimani na ovim prostorima posebno osjećaju značenje tih kur'anskih riječi i savjeta, jer kada je Allah istinski Pomagač, kada Allah istinski pomaže čovjeka, nema tog insana, nema te pojave koja tom čovjeku, koja tom vjerniku može unijeti nemir.

I odmah nakon tog kur'anskog ajeta primijetit ćemo jedno kazivanje, gdje Uzvišeni Allah spominje čovjeka, kojeg nije ga imenovao, jednog insana koji je prošao pored napuštenog, razrušenog mjesta i rekao: “Kako će Allah oživiti ove što su pomrli? Da li baš Allah može dati, pa da se ova ruševina nakon što je napuštena može ponovo vratiti u život.” I Allah Uzvišeni, kako Kur'an konstatuje, usmrti ga na sto godina, pa ga proživi kako bi mu pokazao kolika je svemoć Allaha. Tome nečemu smo svjedočili i ovdje na ovim prostorima. Nije prošlo sto godina, već samo nekoliko decenija, ali svaka naša džamija svjedoči istinitosti ovog kur'anskog ajeta, kojih sada ima samo na teritoriji Medžlisa Novi Pazar više od sedamdeset.

Ramazan je deveti mjesec hidžretskog kalendara i odabrani muslimanski mjesec koji se određuje pojavom mlađaka. Vrijednosti i odlike ovog veličanstvenog mubarek mjeseca i najdražeg gosta koji dolazi u kuće i srca muslimana su velike. Ramazan je najčasniji mjesec i jedini mjesec čije se ime spominje u Kur’anu. U njemu je objavljen Časni i Plemeniti Kur’an, u njemu se vrši jedan od temeljnih ibadeta koji nas približava našem Gospodaru – post, u njemu je najčasnija noć u godini – Lejletu-l-Kadr, u njemu se meleci spuštaju, u njemu se otvara Džennet, a zatvara Džehennem. ”U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanje dobra od zla.” Uzvišeni Allah s.w.t. je izdvojio mjesec Ramazan i odabrao ga za objavljivanje veličanstvenog Kur’ana te nam propisao ibadet posta. Kur’an je orijentir i jasan dokaz ljudima, a taj dragocjeni dar prenio nam je najodabraniji Allahov rob, Poslanik Muhammed a.s. koji je poslat cijelom čovječanstvu. Prenosi se od Ebu-Mes’uda el-Gaffarija r.a. da je rekao: “Čuo sam Resulullaha s.a.w.s. da kaže: – Kada bi robovi znali šta je Ramazan, željeli bi da čitava godina bude Ramazan.“

Uistinu je Ramazan najdraži gost u našem domu, musafir koji nas zijareti iz godine u godinu, kao talas sa istoka koji pobožnošću obasipa čak i one ohole i nestrpljive. Znamo da se vjernici i vjernice širom svijeta spremaju za njegov doček. Neki sa neskrivenom radošću, neki sa zebnjom, pribojavajući se mogućih iskušenja. Neki će ga dočekati u zdravlju, drugi u bolesti. Neki će biti slobodni i moći će da se uključe u ramazanske aktivnosti, neki će morati da rade, u školu da idu i vjerovatno neće moći da se Ramazanu u potpunosti posvete.

U cijelosti, ramazanski osjećaj se ne može riječima dovoljno dočarati. Koliko god da pišemo nećemo moći biti pravedni, u smislu da ne uskratimo neku količinu zasluge ovom svetom mjesecu što mijenja ljude kao niti jedan drugi period. To je naprosto nešto što se mora samo iskusiti, a riječima u tekstu ta sjećanja probuditi.

Pa Ramazan nam dođe. Mirisi sehura, iftara, dobrote, zikra, ezana, teravije… lete ka visinama, ka onom istinskom, čistom, iskrenom, ka zvijezdama, sazvježđima, gore ka svemiru, ka vječnosti, blistavosti, nestvarnosti… U ovom mjesecu boje lijepog govora pričaju priču. Naša plovidba životom biva glatka, ispunjena lahkoćom i blagoslovom. U našim kućama, pred Ramazan, naši roditelji  uvijek bi govorili da rado iščekujemo mubarek mjesec jer džennetska vrata Rejjan su za one koji se raduju Ramazanu. Govorili bi da ukrasimo svoju dušu cvjetovima imana i da svaki novi Ramazan bude naša prekretnica ka boljem. Porodica je jedno od remek djela, ali za Ramazan ona se svrstava u čuda. Ona je mjesto gdje ljubav počinje i nikada ne završava.

Neka naše oči ovog Ramazana najviše gledaju stranice Kur’ana, neka naši jezici umjesto ljudi spominju Gospodara, neka naše ruke pomažu drugima, a noge nas nose samo na mjesta dobra. Kada stignemo na teraviju, sve svoje misli bi trebali odstraniti i početi brojati blagodati za koje trebamo biti zahvalni. Naravno, nikada nećemo uspjeti da ih prebrojimo jer sve što je stvoreno od Uzvišenog za nas ljude je nezamislivo. Naši stari su uvijek govorili kako za Ramazan trebamo što više da preispitujemo sebe i svoja djela, da uljepšavamo svoju dušu, jer ona je ta koja ide na drugi svijet, a ne tijelo, kako bi mir našli na ovom, a i na drugom svijetu. Volimo Ramazan jer on je naš dunjalutski džennet. Ramazan je nur među svim drugim mjesecima i on je milost Svevišnjeg Gospodara.

Eto, tako mi trebamo provoditi svoj Ramazan, što više sa porodicom i što više sa Gospodarom. Ramazan je nit koja spaja vjernike iznova i iznova, a post je opomena da nikada ne budemo nezahvalni. Ramazan upotpunjuje egalitarizam (prava među ljudima) i moralno življenje. U ovom mjesecu ljudi prestanu da utišavaju svoju dobru stranu. Svi mi postajemo svijetle tačke koje krase bar jedan pedalj naše Zemlje svojim sjajem, a krasimo čitav naš dom svojom vjerom. U ovom mjesecu rahmeta mi obnavljamo svoj merhamet.

Oni koji su navikli postiti ne postavljaju pitanje zašto, koliko dugo, da li treba ili ne treba, mora li se ili ne, oni jednostavno ulaze u Ramazan sa nijetom da ga u potpunosti od prvog do posljednjeg dana isposte. Nijedan Ramazan nije isti, iako je ibadet svake godine identičan. Svaki Ramazan nosi sa sobom nešto posebno. Za svakog od nas Ramazan je jedinstven doživljaj koji se riječima ne može opisati, kao što je jedinstven način na koji se neko nosi sa glađu i žeđu, kako razmišlja, kako ibadeti, kako pristupa iftaru, kako doživljava radost koja ga ispunjava kada izgovara: Allahumme inni leke sumtu ve bike amentu ve alejke tevekkeltu ve ala rizkike eftartu (Bože moj, zbog Tebe postim, u Tebe vjerujem, na Tebe se oslanjam i sa Tvojom nafakom se iftarim). Ramazan se doživljava. Ramazan se živi.

Da bi doživljaj Ramazana bio potpun, način našeg života se u tom mjesecu mora promijeniti. Oni koji se ukrcaju na lađu posta već su počeli sa promjenama. Prva novost koja nas dočeka u Ramazanu jeste teravija i dolazeći u džamiju svaku noć naš život dobija sasvim novi tok. Susreti sa ostalom braćom i sestrama, koji nakon dugog ramazanskog dana krunišu svoj post padajući Allahu na sedždu, ispunjava naša srca radošću. U teraviji bi srce trebalo da nađe svoj smiraj, da se opusti i da uživa u učenju Kur'ana. Mi imamo opuštajući namaz u našim džamijama, a ne brzo obavljanje tog namaza gdje se stiče dojam da se održava natjecanje u brzini klanjanja, jer takav namaz ne ispunjava u potpunosti svoju svrhu zbog koje je propisan, a to je ibadet, učenje Kur'ana, njegovo slušanje i uživanje u Allahovim riječima.

Druga promjena koja se dešava u našim domovima je sehur. Probuditi se prije zore, zatim se pripremiti za naredni dan unoseći potrebne kalorije nije nimalo jednostavno. Znajući za to Poslanik a.s. je govorio da je berićet u sehuru. Pitamo sebe gdje je taj berićet, u čemu se nalazi, kako možemo da ga vidimo ili se on samo osjeća? Kroz dugi niz godina sam spoznao o kakvoj vrsti berićeta se radi. Pogledajte lica svojih ukućana koji su zajedno sa vama ustali na sehur. Primjećujete li da se neko ljuti, da je mrzovoljan? Naprotiv, neka posebna atmosfera ispunjava kuću, lebdi oko naše sofre. Spremni smo da se našalimo. Pogledi su nam blagi. Radost zrači iz očiju. Često bacamo pogled na sat da ne bi prekoračili preko dozvoljenog vremena. Pripremamo se za ibadet. I dok traju te pripreme osjećamo kako Allahova milost, tj. blagost se spušta na nas, našu porodicu i naš dom. Blagost i samilost u odnosima jednih prema drugima je taj berićet koji nam Allah šalje i kojeg imaju samo one porodice koje, dok uzimaju posljednje gutljaje vode, donose nijjet da u ime Allaha i uz Njegovu pomoć taj dan preposte.

Nakon sehura dolazi nam sabah namaz gdje se u toku Ramazana primijeti pojačana aktivnost. Započeti post i imati mogućnost sabah namaz obaviti u džematu za mnoge je prilika koja se ne propušta. Oni koji su obavili jaciju i teraviju u džematu kao da su pola noći proveli u ibadetu, a ko još i na sabah dođe kao da je čitavu noć bio u ibadetu. I na sabahu se ponovo susrećemo sa našom braćom i sestrama. Ponovo bez ijedne riječi snažimo jedni druge i bodrimo da ustrajemo na pravom putu. Negdje se poslije sabah namaza uče mukabele, a negdje poslije podne ili ikindije, gdje se u toku mjesec dana prouči cijeli Kur'an. Žalosno je konstatovati da mnogima prije ili poslije Ramazana prođe i po nekoliko mjeseci, a da ne otvore Kur'an.

Nakon sabah namaza svako se posvećuje onoj aktivnosti shodno vremenu i obavezama koje ima pred sobom. Zatim nam dolazi podne, a poslije njega ikindija, gdje se također primijeti veći broj klanjača. Zbog te pojačane aktivnosti, zbog ibadeta u kojem se postač nalazi dok posti, naš Poslanik a.s. je želio da Ramazan traje godinu dana.

Posebnu radost predstavljaju pripreme za iftar. Kupuju se razne namirnice, limun za limunadu, hurme bez kojih se ne započinje iftar, vruće pogače, frišak kajmak itd. Domaćice se užurbano kreću kuhinjom pazeći da sve bude na vrijeme i u samom tom činu pripreme hrane za iftar osjeća se vid pobožnosti. Iftari su najčešće kolektivni, bilo u krugu porodice, bilo sa drugim porodicama, ili u džematu. Iftari nas povezuju, prije svega naše porodice jedne sa drugima, a također i sa drugim vjerničkim porodicama. Doživljaj iftara je jedinstven. To je čin u kojem uživa i duša i tijelo, što ne možemo naći nigdje drugdje. Onaj obični gutljaj vode, ona hurma s kojom prekidamo post budi u nama sve receptore za ukus, miris, boju i izgled. Sam čin iftarenja nije samo puko jelo i piće – on postaje ibadet. I kao što ni u ibadetima nije dobro pretjerivati, tako ni prilikom iftara se ne smije prenagliti. Allahova milost se spušta na one koji sjede za iftarskom sofrom i koji čekaju znak – bio to ezan, ili pucanj topa, ili premještanje kazaljki, ili promjena digitalnih brojeva, čime se označava da je još jedan dan posta, ibadeta, borbe, odricanja prošao. Međutim, prolaskom svakog dana odlazi nam jedan po jedan dan Allahove milosti. Zato se radujmo svakom novom iftaru, jer je to naša lična radost koju nam je Allah podario, Njegovom milošću, Njegovom blizinom da čuje naše dove, naš šapat.

Neki Arapin je rekao: “Allahov Poslaniče! Je li naš Gospodar blizu, pa da Ga šapatom prizivamo, ili je daleko, pa da Ga glasno zovemo?!” Na to je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ušutio, a Allah je, potom, objavio ajet: – A kada te Moj rob upita za Mene, Ja sam blizu: odazivam Se na molbe molitelja kada Me zove…, tako Sam im naredio da Me zovu, pa neka Me zovu, Ja se odazivam.”

Ovaj ajet Uzvišenog, koji potiče na dovu i stoji među propisima o postu, upućuje na potrebu dove pri upotpunjenju određenog broja dana, od­nosno, pri svakom mršenju. Imam Ebu-Davud et-Tajalisi navodi predanje s lancem od Abdullaha ibn Amra koji kaže: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, salla­llahu alejhi ve sellem, kako kaže: – Prilikom iftara postaču se dova uslišava.” Kada bi iftario, Ab­dullah ibn Amr pozvao bi svoju porodicu i sina, pa bi učio dovu. U Musnedu imama Ahmeda, te u Sunenu El-Tirmizija, En-Nesa'ija i Ibn-Madžea navodi se predanje od Ebu-Hurejre, koji je rekao: ”Allahov Poslanik, sal­lallahu alejhi ve sellem, rekao je: – Trojici se dova ne odbija: pravednom vođi (imamu), postaču dok ne iftari i mazlumu, koju Allah uzdiže iznad oblaka na Sudnjem danu i otvara joj vrata nebesa govoreći: Tako Mi veličine Moje, pomoći ću te, pa makar i nakon toliko vremena!”

Radujemo se kada znamo da smo ispostili još jedan dan. Nadam se i molim Allaha da nam ga ukabuli, očisti od primjesa nifaka i da nas zaštiti na Sudnjem danu od džehennemske vatre. Radujemo se što porodice sjede za istim stolom, što smo zajedno na pravom putu i što će ih post uzeti u svoju zaštitu onoga dana kada mi to ne budemo mogli.

Post mjeseca Ramazana je doživljaj u kojem i tijelo i duša putuju na put oplemenjivanja, put distanciranja od svega što je loše, put koji za neke izgleda tegoban, mada oni koji tim putem putuju uživaju na svoj način. Interesantno je kada prođe Ramazan da svi zaboravimo na duge tople dane koji su nas pratili tokom Ramazana. Zaboravimo na momente gladi i žeđi zbog kojih smo nekada pomislili da nećemo taj dan moći ispostiti. Zaboravimo na sve tegobe, neprospavane noći, umor i ostalo, a na kraju sa nama ostane samo onaj naš lični doživljaj Ramazana kojeg kao najljepši poklon nosimo u svom srcu.

Ono što raduje jeste da mnogi u našem gradu poste, raduje to što možemo vidjeti da ima ugostiteljskih objekata zatvorenih od sufura da iftara. Raduje to što ima ljudi, dobrih vjernika, koje žele da ostanu anonimni i plate kompletane dugove u vrijednosti od nekoliko hiljada eura svih ljudi. Pritom se i ne pita koje vjere i nacije su dužnici sa spiska. Odete po ramazanske pitice, a onda vam kažu da su za sve građane besplatne, jer je neki musliman sve to platio. U pekarama i nekim trgovinama piše da svi oni koji nisu u mogućnosti mogu besplatno tokom mubarek Ramazana da uzmu sve što im treba.

Imami Novopazarskog medžlisa sa svojim džematlijama, a posredstvom Centra za humanitarni rad Hajrat organiziraju, nose i dijele namirnice od kuće do kuće siromašnim porodicama. Džamije su prepune vjernika svih uzrasta. Svi se takmiče ko će učiniti više dobrih i humanih djela. Ramazan u ovom gradu nije najdraži gost. Ramazan u ovom gradu je u svojoj kući, on je domaćin, način života, on je dio duše Novopazaraca.

Glas islama 330, A: Dr. Enver-ef. Omerović,R: Historija