Moj put prema islamu (3. Dio)

Nekad čovjek plati visoku cijenu za istinu. Ali kad je jednom pronađe, više se ne vraća nazad. Ja sam samo željela da ne sjedim na dvije stolice. I Allah mi je dao da konačno stojim na jednoj.

Početak 2022. godine pamtim po osjećaju razdvojenosti. Kao da sam sjedila na dvije stolice, a nijedna nije bila do kraja moja. U meni se sve već mijenjalo. Imala sam marame. Učila sam klanjati. Postila sam dobrovoljne postove. Prestala sam jesti svinjetinu. Odijevala sam se drugačije. Govorila sam drugačije. Razmišljala drugačije.

Iako još nisam izgovorila šehadet, u srcu sam znala da sam već zakoračila. Neke odluke se prvo dogode iznutra, tiho, bez svjedoka.

Ali ta tišina ima cijenu.

Kod kuće se očekivalo da slavim Božić, da idem na misu, da budem ista kao prije. A ja sam osjećala da više ne pripadam tome. Počela sam se osjećati kao gost u vlastitoj kući. Sjedila bih za stolom s porodicom, a imala osjećaj da sjedim sama. Nisam imala s kim podijeliti ono što učim, ono što osjećam, ono što mi se rađa u duši. Moj duhovni svijet postao je tajna.

Što je vrijeme prolazilo, pritisak je rastao. Nisam htjela živjeti dvostruko. Nisam htjela glumiti. Znala sam da želim islam, ali sam se osjećala usamljeno. Gledala sam video snimke ljudi iz Amerike, Njemačke, Australije. Ljudi koji su prihvatili islam. Plakala bih gledajući njihovu sreću, ali su mi svi bili daleko. Na našim prostorima gotovo da nije bilo ničega. Tek poneki stari video, neka priča izgubljena u vremenu.

Jedne noći podigla sam ruke i uputila dovu.

Rekla sam: „Ako negdje postoji neko poput mene – Hrvat koji je primio islam – pošalji mi ga, da ne budem sama.“

I još sam šaptala: „Allahu moj, uputi me ako je to to.“

Nisam znala da će odgovor doći tako brzo.

Jednog dana sjedila sam s prijateljicom na ručku. Ona je pričala s konobarom o vjeri, a ja sam šutjela. Nisam imala snage za rasprave, ni za objašnjavanja. A onda je on, usput, rekao: „Ne osuđujem nikoga zbog religije. Maloprije su mi ovdje bila dva prijatelja koji su prešli s kršćanstva na islam.“

Srce mi je stalo na trenutak. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim šta sam čula.

Prijateljica me pogledala. „Mogu li mu reći?“

Znala sam našta misli. Rekla sam: „Naravno.“

„I moja prijateljica želi preći na islam.“

Tog trenutka sam znala – ovo je odgovor na moju dovu.

Iste večeri upoznala sam dvojicu Hrvata iz mog grada, iz Osijeka, koji su primili islam. Više nisam bila sama.

Nekoliko mjeseci kasnije pozvali su me na iftar. Bio je Ramazan. Ujedno i Uskrs. Kod kuće su slavili. Ja sam ostavila goste, obukla jaknu i tiho izašla. Ruke su mi se tresle dok sam hodala prema džamiji. Znala sam da to nikada ne bi odobrili.

U tom periodu već su primijetili promjene. Odjeća. Ponašanje. Stav. Ubrzo su došle i prijetnje da će biti problema ako sam u islamu.

Svoje prve marame odnijela sam kod prijateljice. Odlazila bih prvo kod nje, presvlačila se na drugom kraju grada, pa tek onda išla u džamiju. Tako sam odlazila na teravije. Na druženja. U džemat. Sve vrijeme u strahu.

U posljednjoj trećini Ramazana 2022. godine, pred kraj srednje škole i pred maturu, izgovorila sam šehadet.

Neke riječi podijele život na prije i poslije. Te riječi su bile moje rođenje.

Nakon šehadeta otišla sam sestri u Tuzlu i kupila svoju prvu abaju. Ciklama boje. I danas, kad se sjetim te abaje i moje prve dvije marame, šifon bež i boje breskve, oči mi se napune suzama.

To je bio moj prvi komad odjeće koji je nosio moje uvjerenje.

U jesen 2023. godine, sa svojih dvadeset godina, počela sam živjeti i raditi sama. To je bila nova vrsta slobode. Tiha, ali stvarna.

Po prvi put nisam morala skrivati marame, haljine, knjige. Po prvi put sam mogla otvoriti Kur’an iz svoje knjige, a ne potajno na mobitelu. Mogla sam klanjati bez straha da će neko otvoriti vrata.

Nekad čovjek plati visoku cijenu za istinu. Ali kada je jednom pronađe, više se ne vraća nazad.

Ja sam samo željela da ne sjedim na dvije stolice.

I Allah mi je dao da konačno stojim na jednoj.

GLAS ISLAMA 365, A: Petra Gagulić