Različiti aspekti slobode u islamu

Politička sloboda u afirmativnom smislu manifestira se u pravu građanina da bira i bude biran na političku funkciju. U tom smislu, može se primijetiti da Šerijat potvrđuje reprezentativni sistem vlasti, da se na vlast dolazi kroz građansku zakletvu (bej'at) i da se poslovi vode putem konsultacija (šura). I pored duge historije dinastičke vladavine u muslimanskim zemljama, poput Emevija, Abasija, Osmanlija itd., Kur’an povezuje monarhiju s korupcijom (fesad) (En-Neml, 27:34) i dosljedno govori o ulul-emr, dakle, u množini (En-Nisa, 4:59), što implicira princip podjele vlasti i kolektivno vođstvo. Vlast koja odbija da se pridržava kur’anskog mandata šure, prema nekim tumačima Kur’ana, postaje nelegitimna i može biti svrgnuta.^[i]

Pravedni halife podržavali su konsultativni i participativni sistem vladavine i ohrabrivali narod da slobodno komunicira s njima. Tako se primjećuje da se prvi halifa Ebu Bekr obratio zajednici u svojoj nastupnoj hutbi riječima: „O, narode, povjereno mi je da imam vlast nad vama, ali nisam najbolji među vama. Pomozite mi ako sam u pravu i ispravite me kada griješim.“^[ii] Omer ibn el-Hattab koji je došao nakon Ebu Bekra, također, zamolio je narod u svom nastupnom govoru da isprave svako zastranjenje koje bi mogli primijetiti kod njega. Kada je to čuo, jedan čovjek je ustao i rekao: „Ako primijetimo zastranjenje s Vaše strane, ispravit ćemo ga našim mačevima.“ U odgovoru na to, halifa je s poštovanjem zahvalio Bogu zbog činjenice da postoje ljudi koji zauzimaju tako strog stav u ime pravednosti.^[iii] Sve ovo bilo je u skladu sa slovom i duhom Poslanikove a.s. upute koja kaže da „nema poslušnosti stvorenjima u neposlušnosti Stvoritelju“.^[iv]

Rani period u historiji islama, konsekventno tome, smatra se primjerom u političkoj abdul-historiji islama. Međutim, halife poput emevijskog halife Omera ibn Abdul-Aziza slijedile su praksu pravednih halifa, dok su drugi halife i vladari skrenuli sa njihovog puta. Despotizam je postao oblik vlasti. Abdul-Aziz Said blago primjećuje da su forme vlasti i sloboda političkog djelovanja od Emevija u VII stoljeću do danas bili mnogo militarniji nego što su bili islamski.^[v]

Prvi korak ka ustavnoj vlasti u savremenoj muslimanskoj historiji napravljen je 1808. godine u osmanskoj Turskoj, kada je veliki vezir Bajrakdar Mustafa-paša potpisao sporazum sa sultanom u Istanbulu o sazivanju savjetodavne skupštine. Ovaj primjer slijedio je Muhamed Ali-paša 1829. godine kada je osnovao Savjetodavnu skupštinu u Egiptu. Prvi osmanski ustav iz 1876. godine proklamirao je da je lična sloboda nepovrediva (član 10), a drugi članovi bavili su se slobodom vjeroispovijesti, štampe, udruživanja, obrazovanja itd., kao i slobodom od proizvoljnog kršenja prava ličnosti, prebivališta i imovine.^[vi]

Bilo koja rasprava o kur’anskim dokazima o slobodi bila bi nepotpuna bez spominjanja principa el-emr bi-l-ma'ruf ve-n-nehj ani-l-munker, to jest naređivanje dobra i zabranjivanje zla (također poznato kao hisbe) te kratka referenca na ropstvo. U Kur’anu postoji nekoliko ajeta o konceptu hisbe, baš kao što je to jedna od glavnih tema Sunneta. Pravnici su opširno govorili o uvjetima i valjanoj primjeni hisbe, što možda ne treba ponovo razmatrati ovdje.^[vii] U suštini, hisbe daje svakom pojedincu moralnu i političku slobodu da se izjasni i djeluje u potrazi za onim što smatra korisnim i dobrim, ili da obeshrabri i zabrani ono što smatra zlom, pod uvjetom da je osoba koja to čini direktni svjedok incidenta koji je u pitanju. Hisbe je široka doktrina i pruža osnovnu vlast za mnoge moralne pouke i pravne principe Šerijata. Ono što ovdje treba naglasiti jeste njegova relevantnost za moralnu autonomiju pojedinca i njegovu slobodu da zauzme stav o pitanjima i bude aktivni učesnik u poslovima zajednice kojoj pripada. Hisbe se može primijeniti i pozvati od strane pojedinaca koji su ne samo slobodni da formiraju mišljenje i presudu, već su, također, sposobni djelovati na toj osnovi kako bi osigurali korist, ili spriječili zlo za koje znaju i vjeruju da mogu postići kroz ličnu inicijativu, savjet, ili djelovanje.

Navest ćemo jedan od brojnih hadisa koji govore o ovome. Poslanik a.s. je spomenuo jedan od dva aspekta hisbe, to jeste sprečavanje zla, u sljedećim riječima: „Ako neko od vas vidi nešto zlo, treba to ispraviti svojom rukom; ako to ne može, onda jezikom, a ako ne može ni to, onda neka to osudi u svom srcu. Ali ovo je najslabiji oblik vjere.“^[viii]

Kur’an snažno podstiče oslobađanje robova, što je učinio djelom duhovne zasluge i oblikom iskupljenja (kefaret) za grijehe. Grješna ponašanja, kao što su davanje lažne zakletve, namjerno kršenje posta tokom mjeseca Ramazana, kao i nenamjerno ubistvo, mogu se iskupljivati dobrotvornim djelom oslobađanja robova. Činjenica da Kur’an određuje oslobađanje roba kao iskupljenje za nenamjerno ubistvo dovodi do zaključka da se vrijednost slobode ovdje izjednačava s vrijednošću života. Kada ubica oduzme život osobi, očekuje se da se iskupi dajući slobodu drugoj osobi. Kao da je ropstvo izjednačeno sa smrću, a rob se vraća u život davanjem slobode.^[ix]

Činjenica da je ropstvo, u principu, preživjelo u islamu može se objasniti pozivanjem na dva faktora, od kojih je jedan rasprostranjenost ove institucije u arapskom društvu, toliko da potpuna zabrana možda nije bila moguća, možda nije bila izvodljiva. Drugi faktor je rat i postupanje zaraćenih strana koje su pretvarale ratne zarobljenike u robove. Ropstvo je, kao rezultat, preživjelo u ograničenom obliku, pod uvjetima koji su, međutim, predviđali njegovo eventualno okončanje. Činjenica je da je ropstvo sada zabranjeno i izumrlo je u skladu s Kur’anom. Ali predlažem da budem kratak o ovoj temi jer više nije od stvarne važnosti.

Nije pretjerano zaključiti, kao što je Ramadan napisao, da su islamski principi o moralnoj vrlini, ljudskom dostojanstvu i slobodi jednako primjenjivi na muslimane i nemuslimane. Pravda, sloboda govora, sloboda uvjerenja, sloboda kretanja i sloboda djelovanja „zagarantirane su za sve ljude, muslimane i nemuslimane podjednako“. Stoga nije dozvoljeno ograničiti slobodu pojedinca na bilo koji način, osim ako on, ili ona, ne prekrši prava drugih, ili ugrozi interes zajednice.^[x]

Ostale zaključke koje su komentatori izveli iz dokaza Kur’ana i Sunneta o slobodi možemo sažeti na sljedeći način: Jedan komentator primjećuje da je islam religija slobode i oslobođenja za pojedinca i zajednicu, koja podržava individualnu savjest i potiče individualna postignuća i rast kroz slobodu izbora.^[xi]

Sloboda je i manifestacija Božije milosti i blagodati prema čovječanstvu. Kao takva, ona je božanskog porijekla, dar Božiji cijelom čovječanstvu, a ne proizvod čovjeka. Stoga je inherentna svakom ljudskom biću i ne može se uskratiti nikome. Također je neopoziva u tom smislu da je niko ne može prekinuti, ili povući, osim, naravno, ako je to u cilju pravde i u skladu sa odredbama Šerijata. Budući da je sloboda Božiji dar i da je sveta, ona zahtijeva poštovanje i niko, uključujući i vladara, ili sudiju, nije ovlašten da je prekrši, ili umanji bez valjanog razloga. Obaveza države je da pruži adekvatne garancije za zaštitu individualnih sloboda.^[xii]

Pošto je sloboda manifestacija Božije milosti i potiče iz Njegove volje i zapovijedi, ona pretendira da dobije religioznu dimenziju i nalazi svoje mjesto u savjesti vjernika. Poštovanje osnovnih sloboda drugih, stoga, nije samo pitanje usklađenosti s formalnim pravilima, već postaje dio pobožnosti vjernika.^[xiii]

Osim toga, reći da je sloboda božanski određena i zajamčena kao sastavni dio dostojanstva čovjeka, također, mora značiti da bi, u principu, trebala biti imuna na ekstremizam i zloupotrebu.^[xiv] Sloboda bi, drugim riječima, trebala biti regulirana u svjetlu kur’anskog pojma pravde, što podrazumijeva uravnoteženu primjenu različitih interesa. Ni zajednica ni pojedinac nemaju pravo narušavati ravnotežu između individualne slobode i javnog interesa na štetu jednog ili drugog i tako kršiti ideale pravde. Pravda se, u konačnici, sastoji od uravnotežene primjene prava i dužnosti kako pojedinca, tako i šire zajednice. Sloboda, poput drugih osnovnih prava, ne može biti neovisna o pravdi u islamu.^[xv]

Postoji adekvatna ravnoteža između zahtjeva zajednice i njenih prava i prava i sloboda pojedinca, koja se percipira pod dvojnom koncepcijom prava Boga (hukuk Allah), koja se uglavnom sastoji od prava zajednice i prava čovjeka (hukuku-l-ibad), koja se odnose na prava i obaveze čovjeka u odnosu na drugog čovjeka. Ova prava, također, označavaju gdje individualna sloboda ustupa mjesto pravima i slobodama drugih. Šerijat u osnovi ima cilj da izvede regulatorni okvir za lične slobode i svrha mu nije da ih povrijedi i ograniči. Svrha nije unaprijed postavljena restrikcija, već regulacija, kako bi se osigurala korist i dobit za pojedinca i zajednicu.^[xvi]

Izbalansirana implementacija individualne slobode u odnosu na javni interes znači i to da nijedna od ovih stvari nije apsolutna i da su obje podložne kompromisu. Sloboda jednog pojedinca može biti ograničena do mjere da njeno ostvarivanje ne nanosi štetu (darer) drugim pojedincima, ili kolektivnom interesu dobrobiti zajednice. Detaljna pravila Šerijata o pravilnom ostvarivanju individualnih sloboda sežu daleko u osiguranju da se ne ostvaruju na način koji je štetan za druge, ili nepravedan.^[xvii]

Ostatak ovog poglavlja bavi se doktrinom dozvoljenosti (ibaha) i principom presumpcije nevinosti (el-bera’e el-aslijje), koji predstavljaju pravne manifestacije slobode u djelima muslimanskih pravnika. Diskusija o ibāhi počinje općim karakteriziranjem relevantnih dokaza u Kur’anu koji se odnose na tu temu.

Glas islama 368, a: Mustafa Hašim Kamali, R: Prijevodi, Preveo: Dr. hfz. Almir Pramenković

[i] Ebu Abdullah Muhammed el-Kurtubi, El-Džami li-Ahkam el-Kur'an (također poznat kao Tefsir el-Kurtubi), IV, 249 (vidjeti komentar na Ve ševirhum fi'l-emr).

[ii] Abd el-Malik ibn Hišam, El-Sire el-Nebevijje, Kairo, Mustafa el-Babi el-Halebi, 1936, IV, 262; Ebu Habib, Dirase fì Menhedži el-Islam el-Sijasijje, Bejrut, Mu'assesat el-Risale, 1406/1985, str. 725; Siba'i, Ištirakijjat, str. 45.

[iii] Muhammed Ebu Zehre, El-Džarime ve'l-‘Ukube fi'l-Fikh el-Islami, Kairo, Dar el-Fikr el-‘Arebi, n.i., str. 160; Siba'i, Ištirakijjat, str. 50.

[iv] El-Tabrizi, Miškat, II, hadis br. 3696.

[v] Said, Precept and Practice of Human Rights in Islam, str. 75.

[vi] Hurrijje, in: El, novo izd; Lewis, The Middle East and the West, str. 47.

[vii] Širok pregled hisbe može se pronaći u djelu Mohammeda H. Kamalija, Freedom of Expression in Islam, Cambridge, The Islamic Texts Society, 1997, str. 28-33.

[viii] Muslim ibn Hadžadž en-Nejsaburi, Muhteser Sahih Muslim, ed. Muhammed Nasir el-Din el-Albani, 2^nd edn., Bejrut, Dar el-Mektebi el-Islami 1404/1984, str. 16, hadis br. 34.

[ix] ‘Ammare, El-Islam ve'l-Hukuk el-Insan, br. 21-22.

[x] Said Ramadan, Islamic Law, Its Scope and Equity, drugo izd., Kuala Lumpur, Muslim Youth Movement of Malaysia, 1992, str. 147.

[xi] Sa‘b, El-Hurrijje al-Felsafijje, str. 96.

[xii] El-‘Ava, Fi'l-Nizam el-Sijasi, str. 314; Ahmed, Usul Nizam el-Hukm, str. 256-257.

[xiii] Jusuf el-Karadavi, El-Hasa'is el-‘Amme li'l-Islm, Kairo, Mektebi Vahbe, 1409/1989, str. 48.

[xiv] El-Karadavi, El-Hasa'is, str. 45; Ahmad, Usul Nizam el-Hukm, str. 257.

[xv] Munajmin, Muškilat el-Hurrijje fi’ l-Islam, str. 51-53.

[xvi] Ibid, str. 98.

[xvii] El-Karadavi, El-Hasa'is, str. 45; Ahmad, Usul Nizam el-Hukm, str. 258.